U V O D
Postrojbu građana grada Varaždina dobrovoljno okupljenih, uniformiranih, naoružanih i organiziranih po uzoru na regularne vojne jedinice nalazimo u sačuvanim dokumentima pod nekoliko imena.U onima starijeg datuma javlja se kao građanska milicija ili banderij slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. Pošto je službeni jezik postrojbe dugo vremena bio njemački i manjim dijelom latinski, do razlika je došlo prilikom prijevoda riječi "corps",odnosno "Burger-corps". Prema Šulekovom hrvatsko-njemačkom rječniku iz 1860. "corps" znači sbor ili četa,dakle građanska četa. Ponekad se javlja i pod imenom "chor" što bi u prijevodu bio zbor. Nešto je mlađeg datuma termin" garda", što je vjerojatno povezano uz njene aktivnosti paradnog tipa poput držanja svečane straže kod crkvenih, državnih ili gradskih svečanosti, ispaljivanja počasne paljbe iz pušaka, ili reprezentativna pratnja prilikom procesija, mimohoda ili jubileja.Varaždinci i okolno stanovništvo zvali su ih "garda", "purgari", "purgeri" ili "grenadiri" U dokumentima i pravilnicima na hrvatskom jeziku najčešće se ipak javlja ime "građanska četa". Stoga se taj naziv koristi u katalogu.
S T A T U T 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE
Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18. stoljeća reorgaizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17. stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave-Magistrata s jedne i gradskog vijeća i građana s druge strane. Posebno je građane smetala samovolja članova magistrata koji su zbog premalih plaća prisvajali gradske prihode i zemljišta, kršili zakone prilikom vođenja sudskih postupaka pa i sam gradski statut.
Brojne pritužbe građana na njihov rad pristizale su na Hrvatski Sabor i Bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno,neprilično, zloporabno" ali je kao najveći nedostatak uz samovolju magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699. g. koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743. godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.
Vladarica je predloženi Statut potvrdila 3o. srpnja 175o.godine,a rješenje o tome izdalo je Casarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun), 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757.godine. U muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma( hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2.listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog Statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.
Kasniji dokumenti i pravilnici građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.
Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika sa 24. na 4o.,a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika,odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika.Sudac je zadržao pravo suđenja, dok se na konzula prenio dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenike, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina Statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su s tog razloga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave" *. Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana, (četri puta godišnje),s pregledom njihova oružja. U slijedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama, te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika,a to su: stražmeštar,desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četrvtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari,te liktor ili gradski poslužitelj. Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaču u novcu i naravi iz gradske blagajne.
Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka".Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.
Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon,carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva,te joj propisala status i obaveze. Stoga se godina 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.
PRIJE 1750. GODINE
Slične čete, garde ili straže imali su mnogi slobodni i kraljevski gradovi Habsburške Monarhije u čijem se sastavu od prve polovice 16. stoljeća nalazila Hrvatska. Srednjovjekovna povijest europskih kraljevskih gradova prepuna je pljački, paleža i ubijanja stanovnika kako zbog njihova bogatstva tako i zbog složenih političkih odnosa. Prilike u našim zemljam nisu bile bitno drugačije. Stoga je neposredna turska opasnost u 16. stoljeću samo pojačala potrebu za boljom organizacijom obrane. Pritom su se vladari, svjesni nemogućnosti da vlastitom vojskom obrane gradove, ponekad odricali dijela poreza u korist boljeg naoružanja i utvrđivanja gradova.Tako je godine 1699. kralj Leopold iz istih razloga oslobodio poreza i ostalih davanja varaždinsku gradsku miliciju. Za velikih ratova, Varaždin je poput ostalih kraljevskih gradova imao obavezu dati određen broj naoružanih vojnika koji su prema starim sloboštinama u borbu odlazili pod vlastitim barjakom. U parnicama koje su vodili Varaždinci protiv starogradskog kaštelana Kečkeša,među mnogim nepravdama koje im je učinio, posebno ističu njegovu prisilu na odlazak u rat varaždinskih vojnika u vlastelinskom, a ne u njihovom banderiju. Srednjovjekovni vojnički banderijalni sistem koji se u našim zemljama zadržao prilično dugo vjerojatno je utjecao na izgled i organizaciju građanskih postrojbi pa tako i varaždinske.
U 17. stoljeću građani su bili organizirani u dvije družine ili čete; hrvatsku i njemačku, vjerojatno po uzoru na tadašnje bratovštine.
Uz ovu, dobrovoljnu građansku stražu ili miliciju koja se aktivirala u doba neposredne opasnosti ili gradskih svećanosti, jer su se njeni članovi bavili svojim svakodnevnim poslovima, u gradu su, u okviru gradske uprave red i zaštitu održavali stražari,noćobdije,vratari i zapovjednici četvrti na koje je grad bio podijeljen. Ovi posljednji čuvali su i održavali puške i barut koji su se u slučaju opasnosti dijelili građanima.
Pošto je Varaždin bio sjedište slavonskog dijelaVojne krajine i zbog stalne opasnosti od turskih prodora u gradu su tijekom 16. i 17. stoljeća bili smješteni profesionalni vojnici, plaćenici koje je plaćao Bečki dvor, štajerski staleži ili po nalogu vladara, sami građani Varaždina. Ti su vojnici često izazivali nerede u gradu,što je donekle sprečavala prisutnost gradske milicije ili banderija, kako su se u dokumentima tih godina nazivali.
SUDJELOVANJE NA SVEČANOSTIMA
Kad je godine 1767. kraljica Marija Terezija osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu uputila je opširno pismo varaždinskom Magistratu s detaljnim uputama o dočeku i smještaju njezina izaslanika Franje baruna Kollera koji je trebao u Varaždinu provesti instalaciju novog Vijeća. Prema njezinim odredbama, baruna su uz ostale dostojanstvenike dočekala 24 naoružana građana koji su mu ujedno bili počasna straža i zaštita. Naoružani i uniformirani građani očito su sudjelovali kod sličnih svečanih događaja, svjetovnih i crkvenih. Potvrda tome je prigovor kraljevskog komesara prilikom pregleda poslovanja grada 1801. godine u kojem piše da četa Nijemaca,naoružanih i u uniformama nastupa prigodom javnih crkvenih i državnih svečanosti i sprovoda,što gradskim statutom nije bilo predviđeno. Nema podataka o mušketirima, vjerojatno u to vrijeme oni još ne sudjeluju na paradama.
Lujo Pihler, u svojem tekstu "Historijat varaždinskih purgera povodom 195. godišnjice osnutka" piše o tome kako je Građanska četa salvama iz pušaka odala počast Ivanu Nepomuku Erdodyju, novom velikom županu Županije Varaždinske, prilikom njegova ustoličenja 1770 godine. Pihler dalje piše o "paradiranju" čete na blagdan svetog Florijana i na Tijelovo1775.g .Taj se običaj, piše dalje Pihler održao sve do njegovih dana(1945.g), te je gradski magistrat običavao purgere nakon tijelovskih procesija počastiti sa šest vedra vina "kajti su se od pucnja izmučili".
FRANCUSKO-AUSTRIJSKI RATOVI
Koncem 18. stoljeća veliki ratovi koje su vodile europske države protiv Napoleona primakli su se našim krajevima. Napoleonovo zauzimanje južnog dijela Hrvatske do Save,te prodori francuskih trupa na zapadu, prisilili su Varaždince na opsežne priprema za obranu svog grada. Građani su pozvani na opći ustanak. Na gradskoj sjednici 20. svibnja 1797.g. odlučeno je da se osnuje Građanska četa u koju moraju stupiti svi građani. Gradski sudac kao njezin zapovijednik svaki je dan vršio smotru čete. Oružju vičniji građani postali su časnici. Gradska općina osigurala je 2 550 forinti za nabavu i popravak oružja i prehranu "purgara".Iz carske oružane opskrbili su se s po 250 mačeva i bodeža prema ukupnom broju članova čete podijeljene u dvije skupine, nazvane kompanije ili satnije od kojih je svaka brojila 125 ljudi. Pošto puške nisu spomenute možemo zaključiti da su ih imali od ranije. Sastavljeni su popisi aktivnih članova čete, kao i popisi starih i za borbe nesposobnih građana. Ova ozbiljna, prema vojničkim pravilima ustrojena formacija dobila je u ovim ratnim godinama svoja pravila i uniforme, koja je tek 1809 godine potvrdio banski namjesnik, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec.
Pripadnici Građanske čete stražarili su u samom gradu i u njegovoj okolici.
Mir zaključen između Francuske i Austrije prekinut je 1799 godine. U obnovljenoj ratnoj psihozi susrećemo se s "purgarima" u novim uniformama. Rudolf Horvat u "Povijesti grada Varaždina" piše da je četa dobila uniforme 1799 godine,a da su do tada njeni članovi imali svoja svakodnevna odijela. Julije Janković smatra, u već ranije spomenutom tekstu, da je četa uniformirana 1797godine. Za to nalazi potvrdu u računu iz 1797."s nabrojenim predmetima koji spadaju na uniformu".
Svakako su činjenice da se 1804. g. Napoleon okrunio za cara i već slijedeće godine nastavio ratne operacije potakle gradske vlasti na ozbiljnu pripremu u slučaju opsade grada. Građani su uplaćivali novčane priloge za prehranu "purgara" srazmjeno svom imovinskom stanju, oko 1 forinte i 20 novčića po kući. Za prikupljenu svotu moglo se kupiti 3 991 obrok hrane.
TEŠKOĆE OKO POTVRDE PRAVILNIKA
U Državnom arhivu u Varaždinu čuva se nekoliko dokumenata iz 1806. i 1807. g. vezanih uz donošenje četnog pravilnika koji je na njemačkom jeziku sastavio gradski bilježnik Ladislav Ebner. Predstavio ga je na gradskoj sjednici 15. rujna 1806 godine pod naslovom:"Regulamental-Verfassung der zwei Burgelichen Chore der Koniglichen Freystadt Warasdin".
Pravilnikom je četa zadržala podjelu na dva sastavna dijela (dvije satnije ili divizije): grenadire i mušketire, prema ranijoj podjeli na građane njemačke i hrvatske nacionalnosti. Međusobno su se razlikovali prema uniformama i naoružanju. Grenadiri su bili odjeveni u plave poduže kapute, slične fraku, sprijeda otvorene i bijele uske hlače. Na nogama su nosili visoke čizme. Preko kaputa križala su se dva bijela remena opterečena s nabojnjačom i crnom spremnicom za bodež,odnosno sablju. Kape su im bile suknene, sprijeda visoke, straga nešto niže, ukrašene habsburškim, carskim dvoglavim crnim orlom. Te su kape 1811.g. zamijenili visokim kapama iz medvjeđeg krzna.
Mušketiri su bili naoružani mušketama, vrstom puške na fitilj, poslije na čekrk. Dugačke muškete naslanjali su prilikom pucanja na drveni potporanj radi preciznijeg ciljanja koji su nosili sa sobom. Bili su odjeveni u zelene kapute i crvene hlače ukrašene gajtanima. Glavu su pokrivali visokim crvenim kapama. Oko pasa nosili su kratke svinute bodeže, slične sabljama. Muškete su početkom 19. stoljeća zamijenili puškama na kremen-"kremenjačama" koje su Austrijanci zarobili od Francuza nakon sloma Napoleona. Pošto je "fusilier" francusko ime za vojnika strijelca, a "fusil" za pušku, prema ovim su se puškama otetim od francuskih vojnika, prozvali dotadašnji mušketiri fuzilirima ili fizilirima,a četa fizilierskom ili fuzelirskom divizijom ili satnijom. U upotrebi su bila oba izraza.
Ime za cijelu formaciju naoružanih građana također se u dokumetima javlja dvojako:uz početni termin milicija ili banderija,ustalio se naziv građanska četa, ili nešto rjeđe građanska garda. Francuska riječ "garde" označava stražu,a pošto je to bila jedna od najvažnijih njihovih zadaća udomačio se i naziv Varaždinska građanska garda. Sami Varaždinci zvali u ih "purgarima" ili kao kod Luje Pihlera "purgerima" ili jednostavno "naša garda".
Četne su pravilnike potvrđivali vladari,ili uredi za unutarnju politiku Namjesničkog vijeća u Budimpešti koja su imala ulogu vlada za Hrvatsku i Ugarsku,stoga su bili pisani na njemačkom jeziku ili su bili dvojezični: hrvatsko-njemački.Tako je bilo dok je Hrvatska bila u sastavu Habsburške Monarhije, do 1918.godine. U njemačkom jeziku die Garde također znači tjelesna straža ili odabrana četa, a u istom značenju udomila se i u hrvatskom jeziku.
Janković u svom tekstu spominje i treći,konjanički odjel, građanske čete. Oni su bili odjeveni u crvene mentene sa crnim obrubom i bogato ukrašene vrpcama, dok su im na glavi bili crveni kalpaci s perjanicama. Naoružani su bili karabinkama i pištoljima.
Varaždinski magistrat uputio je 31. prosinca 1806.g kralju Franji I zahtjev za potvrdu četnih pravila i uniforme. Zahtjev je potpisao zapovijednik Pavao Drabić. Na opće iznenađenje, u veljači 1807.stigao je negativan odgovor Kraljevskog vijeća iz Budimpešte(Pešte). Janković pretpostavlja da je spomenuti propisnik bio premalo u vojničkom duhu, a možda je uzrok ležao i u slaboj disciplini" purgara". Nakon toga je četno zapovjedništvo uputilo molbu sa 105 potpisa svojih članova gradskom vijeću zatraživši njihovu potporu. Bili su upućeni dopisi: hrvatskom banu Ignjatu Gyulayu podsjećajući ga da je varaždinska građanska četa svojim nastupom uveličala njegovu nedavnu instalaciju; velikom županu Karlu Erdodyju, kraljevskom povjereniku za Varaždin i napokon, kralju Franji I.
U ponovljenoj molbi kralju upozorili su na nesigurno ratno vrijeme,nedovoljan broj regularne vojske u varaždinskom kraju, te izrazili želju za vlastitom obranom ukoliko im se dozvoli naoružanje. Podsjetili su kralja na svoju hrabrost 1805. g. kad su sami otjerali francuske čete iz sjeverne Hrvatske. Nažalost, povoljnog odgovora nije bilo.
UREDBA MAKSIMILIJANA VRHOVCA
U travnju 1809. započeo je IV rat Austrije s Francuskom. Uoći njegova početka, ban Gyulay izdao je svim gradovima sjeverno od Save upute o naoružanju i obrani (poznate Instrukcije), uz napomenu da se u obranu uključe već postojeća društva naoružanih građana. U Varaždinu su banske upute bile brzo primjenjene.Provedena je mobilizacija kojom su dvije postojeće satnije povećane sa 125 na 212 ljudi. Svaka je satnija imala dvije podsatnije sa po šest vodova. U svakom vodu bilo je 16 gardista i vodnik. Svaka je satnija imala kapetana, poručnika, dva stražmeštra, desetnika ili kaplara sa šest konjanika, kapelnika i šest glazbenika. Banskom namjesniku, biskupu Maksimilijanu Vrhovcu poslali su popis sa 439 ljudi. Ubrzo je stigla biskupova uredba o djelovanju građanske čete. Tako je četa stvarno stekla pravo postojanja i naoružanja. Građani Varaždina koji nisu bili aktivno uključeni u sastav čete morali su platiti određeni porez za nabavu pušaka. Puškar Čermak isporučio je četi 50 novih pušaka.
Srećom, ratna zbilja ostala je podalje od Varaždina. Garda je bila zadužena za držanje straža, redovito vježbanje u vojnim vještinama i čuvanje reda i sigurnosti u gradu.
Treća molba upućena kralju Franji I, u listopadu 1810. godine, bila je napokon povoljno rješena. Ban Ignjat Gyulay svojim je dopisom gradskom magistratu, 15. kolovoza 1811.g. odobrio djelovanje građanske čete i njezin Pravilnik za građansku miliciju kraljevskog i slobodnog grada Varaždina" – Reglements fur die Burger Millitz der Koniglichen Freistadt Warasdin. Potvrdom Franje I. postaje organizirano vojničko tijelo pod imenom "Cesarska i kraljevska poveljena građanska četa".
Taj je pravilnik bio osnov za sve kasnije četne pravilnike. Oni su se mijenjali tijekom vremena sukladno političkim i društvenim promjenama, unosili su se novi elementi, poput dodatka o opremi,odjeći,oružju, dvorskoj koroti i pogrebu, ali u svojoj osnovi zadržali su duh i sadržaj ovog najranijeg.
Svi se pravilnici ili propisnici pozivaju na povlasticu Marije Terezije od 12. kolovoza 1750.godine*.U njima se Građanska četa javlja kao patriotski zbor varaždinskih građana i onih sa zavičajnim pravom koje im omogućava izbor za gradske zastupnike. Zadaci čete su podijeljeni na one u miru i one u "doba važnih okolnosti". Sudjelovanje na gradskim svećanostima,( "u slavu božju, cara i kralja, dinastije, domovine i grada), vježbe u oružju i humanitarne aktivnosti,svrstane su u prvu grupu, dok su osiguranje reda i zaštita imovine građana, organizacija straža i pratnje transporta u drugoj skupini.
Samo varaždinskim građanima pripadalo je pravo pristupa u četu, dok je o pristupu ostalih mogao odlučtiti odbor zbora čete. Građanska je četa bila sastavljena od: pokrovitelja i vlasnika, nadzapovijednika koji je uvijek gradski sudac,kasnije načelnik Varaždina, časničkog zbora, te članova, aktivnih, podupirajućih i začasnih.Svaki je član prilikom ulaska u četu potpisao pristupnicu i uplatio članarinu koja se razlikovala između časnika, podčasnika i običnih članova. Kod promaknuća u viši čin, kandidat je morao uplatiti određeni iznos novca.
Točno su navedena sva prava članova kao i njihove dužnosti među kojima je posebno istaknut zavjet na privrženost četi i vladaru.
Posebno je poglavlje bilo posvećeno ustroju grenadirske i mušketirske, odnosno fizilirske jedinice,njihovom časničkom sastavu, načinu izboru,obvezama i disciplini, međusobnim odnosima i nadležnostima,načinu rješavanja sporova i svim ostalim za ove jedinice i njezine članove važnim propisima.
POTPORNE BLAGAJNE GRENADIRA I FIZILIRA
U kasnijim pravilnicima jedno je poglavlje bilo posvećeno potpornom društvu čete. Riječ je o dobrovoljnim pogrebnim i potpornim blagajnama osnovanim kod grenadira1813. i 1821. a kod fizilira 1867.godine. Obje su imale svoja pravila. Propisnik grenadirske jedinice za potporu udovicama osim što je važan izvor podataka o načinu njegova funkcioniranja,on sadrži imena časnika od 1821. do 1870. godine. U muzeju se čuvaju "Pravila o zakladi utemeljenoj za podporu udovicah i neimućnih članovah Fuzilirske divizije i glasbene bande u slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu".Tiskana su 27. siječnja 1881.g kod varaždinskog tiskara Platzera, iako ih je potvrdio 1875.g. Odjel za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu.
Sačuvani četni pravilnici s kraja prošlog i početka našeg stojeća imaju dodatak posvećen opremi,odjeći i oružju grenadira i fizilira. Detaljno su opisana vojnička počasna znamenja poput zastave s vrpcom,ukrasa za sablju, znakova za razlikovanje činova, vrste uniforma i njihovih pojedinih detalja, obuće i napokon vrste oružja. Česte su usporedbe s jedinicama kraljevske vojske. Posebna se briga posvečivala urednosti članova čete. U tom je smislu zanimljiva opaska o zabrani nošenja ukrašenih ili pokrpanih cipela. Posebni je članak propisivao ponašanje čete kod sprovoda i za vrijeme dvorske korote.
Nije posve jasan, u arhivu sačuvani, odpis bana Đulaja upućen magistartu kojim ne dozvoljava uvođenje novog četnog odjela. Pritom spominje postojeće odjele sklopetarij i pirobolarij. Pirobolariji su vojnici određeni za bacanje vatre ili ognja, odnosno granata, dakle grenadiri, dok su sklopetariji mušketiri. Vjerojatno se radilo o pokušaju osnutka novog, trećeg četnog odjela, ali se od toga odustalo nakon negativnog odgovora bana.
GRAĐANSKA ČETA - ZNAMENITOST VARAŽDINA
Broj sačuvanih dokumenata o Građanskoj četi sve je obimniji tijekom 19. stoljeća. Četa djeluje kao organizirano i uređeno tijelo sastavljeno od građana-dobrovoljaca. Postaje nezaobilazan sudionik pri svećanostima, crkvenim i svjetovnim.Njeni članovi postaju sjajni organizatori gradskih veselica, plesova, tombola i sličnih okupljanja građana. Odlaze u druge gradove na poziv sličnih udruga gdje svojom atraktivnom pojavom i dobrom uvježbanošću privlače pažnju. Postaju simbol Varaždina.
ZASTAVA
Kad je 1818.g. kralj Franjo I sa suprugom Karolinom posjetio Varaždin prilikom svojeg obilaska Istre, Dalmacije i sjeverne Hrvatske, varaždinska garda dočekala je kraljevski par pod punom opremom,s novom zastavom i s upaljnim bakljama. Gradski bilježnik, Ladislav Ebner piše u svojoj Povijesti grada Varaždina da je stara četna zastava bila poderana, te je nabavljena nova koju je zajedno s gradskom zastavom posvetio u ime zagrebačkog nadbiskupa MaksimilijanaVrhovca, zagrebački kanonik, grof Josip Sermage 18. svibnja 1817. godine. Kume zastavi bile su grofice Drašković. Njihova su imena izvezena na jednoj strani zastavne vrpce, dok je s druge strane izvezeno geslo garde: "Pro rege et patria"
GLAZBA
Izgledu i uvježbanosti garde poklanjalo se sve više pažnje.Kad se 1834. godine sastavljao novi popis grenadira i fizilira, sastavljena je nova četna glazba ili banda sa 22 glazbenika po uzoru na tadašnje vojne glazbe.
Od 18. stoljeća četa je imala bubnjara, trubača i određeni broj svirača-frulaša Obično ih nije bilo više od šestero.
Novom uredbom iz 1835.g. koju je sastavio Ladislav Ebner četna glazba imala je 22 glazbenika, kapelnika kojeg je plaćala gradska općina i bubnjara.U orkestru su bili zastupljeni: bubanj, činele, bas, fagot, klarinet, truba i trombon. Do 1846.g. glezbenici su nastupali u grenadirskoj uniformi. Te godine dobivaju vlastito odijelo.
Novim službovnikom Građanske čete, potvđenim 1835. bile su obuhvaćene promjene koje je četa doživjela od 1811.godine. Među njih spada promjena grenadirskih uniforma, stare zelene zamijenjene su novim plavim.Nabava novih uniforma bio je znatan trošak za članove garde. Stoga se,nakon stupanja na snagu uredbe o novim uniformama, javio veći broj starijih članova sa zamolbom za istup iz garde.Te godine Ljudevit Perk postaje novi četni zapovjednik.
1848. –NARODNA STRAŽA
Proglas kralja Ferdinanda I. od 15. ožujka 1848. o ustroju narodne vojske bio je poticaj za osnivanje Narodnih garda ili straža diljem Hrvatske u slobodnim kraljevskim gradovima i trgovištima. Njihov je glavni zadatak bio očuvanje reda i mira, sigurnost osoba i imetka, dakle bile su samostalne naoružane formacije koje su djelovale na svom teritoriju. U početku su se formirale na principu dobrovoljnosti i obuhvaćale su građane između 18 i 60 godina.
Jezgru varaždinske Narodne straže,koja je koncem 1848. imala šest satnija, sačinjavali su pripadnici građanske garde. Izabrali su novi časnički zbor na čelu sa zapovjednikom Josipom Pustom koji je imao 7 kapetana,7 poručnika,7 potporučnika i 1 pomoćnika. Zbog bojazni od mogućih mađarskih provala preko Drave, Narodna je straža bila opskrbljena s novim puškama, municijom i s dva topa.
Prilikom izbora nove gradske uprave, 13. travnja,na javnoj graskoj skupštini pred vijećnicom, red su održavali grenadiri i fiziliri. Svojom su prisutnošću omogućili mirnu smjenu vlasti. Tom je prilikom sa sudačkog mjesta odstupio Franjo Rizman,a na njegovo je mjesto izabran Antun Melinčević.
U ratu s Mađarima, građanska je garda držala straže na Dravi zajedno sa regularnom vojskom, te pratila dopremu streljiva. Jedan dio građanske čete u sastavu narodne vojske prkiljučio se Jelačićevim jedinicama, prešao Dravu i trebao držati zaposjednutim dio Međimurja. Vjerojatno zbog slabe organiziranosti narodne vojske i općeg meteža ti su se "purgari" ubrzo vratili u Varaždin.
Varaždinskom Narodnom stražom zapovijedao je general Benko, zahtijevajući od Magistrata da prisili građane na redovito obavljanje službe i bolju disciplinu.U protinom su bili kažnjeni novanom kaznom. Građani su bili opterećeni svakodnevnim poslom,prehranom obitelji, te su sve teže podnosili svakodnevne obaveze djelatne službe. Kad je rat s Mađarima bio okončan, prestalo je djelovanje Narodne straže, a ostala je Građanska četa. Mnogi njeni članovi zatražili su ispis iz članstva pod dojmom ratnih teškoća. Narednih godina članstvo se prilično osipalo. Nekoliko sačuvanih dokumenata iz pedesetih godina prošlog stoljeća ukazuje na nesuglasica među članovima čete. Ali,iz sačuvanog Popisa grenadirske zaklade za podporu udovica iz 1851.g.je vidljivo da je te godine na računu bilo 2 356 forinti i da je zaklada funkcionirala, isto potvrđuje i popis fizilrske blagajne iz 1854.
Tek šezdesetih godina dolazi do ponovnog oživljavanja garde.
Četna glazba (u gradskim zapisnicima gradska glazba) doživjela je 1867.određene promjene.Glazbenicima je određena naknada iz gradske blagajne. Kapelnikom je postao Vaclav Prohaska koji je pojačao orkestar s nekoliko novih glazbenika. Tako obnovljeni nastupali su u novouređenom gradskom šetalištu.
Dopis Gradskog Poglavarstva i Zapovjedništva Garde upućen 1887godine Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu ističe običaj da četa sama snosi troškove svojeg naoružanja i uniformiranja te niti ubuduće neće biti na teret državi.Povod tom dopisu vjerojatno su bile odredbe carskog patenta iz 1851. kojim su se slične udruge trebale ukinuti.
Do ukinuća čete nije došlo, naprotiv, njezin je zapovjednik, pekar Ivan Hortig bio 1871.svečano promaknut u čin majora, čime je stekao čast zapovijedati četom jašuči na konju. A kad je 1874. nadvojvoda Albrecht von Habsburg, maršal carske vojske postao njezin službeni pokrovitelj, započelo je njezino sjajno razdoblje. Varaždinske "purgare" pozivali su u druge gradove prilikom velikih svečanosti.
Julije Janković detaljno opisuje odlazak vlakom 120-orice pripadnika garde s glazbom na svečano polaganje kamena temeljca Rudolfove kasarne u Zagrebu 1888.godine.Te je godine građanska četa dobila tri ugledna počasna člana: bana Khuena Hedervaryja,ministra Mirka pl. Josipovića i varaždinskog velikog župana Radoslava pl. Rubido-Zichyja. Potporom ministra Josipovića "purgari" su bili opskrbljeni sa 150 novih pušaka, tipa Werndl. Fiziliri su tegodine zamijenili bijelo remenje crnim, a sablje bodežima.
POSVETA NOVOG BARJAKA - 1897.
Nadvojvoda Leopold Salvator von Habsburg postao je novim pokroviteljem Građanske čete nakon smrti nadvojvode Albrechta. Njegovom dolasku u Varaždin, 7.kolovoza 1897.prethodile su velike pripreme u gradu. O njima je brinuo "Svečanostni odbor"s gradonačelnikom Breitenfeldom na čelu koji dao tiskati programsku knjižicu s pregledom svih događanja u gradu. Profesor Julije Janković objavio je opsežan tekst u 32. broju Varaždinskog viesnika o povijesti Varaždinske carske i kraljevske poveljene građanske čete. Gradski muzičar Adolf Mucke napisao je koračnicu u počast nadvojvodi .Za tu je priliku napravljena nova četna zastava čija je posvete obavljena na Kapucinskom trgu pred 8 000 ljudi. Blagoslov je zastavi podijelio kanonik Čazmanskog kaptola Nikola Ilijašević. Nadvojvotkinja Blanka, žena nadvojvode Leopolda Salvatora, u svojsvu kome privezala je na zastavu raskošno izvezenu vrpcu. Uvečer je Građanska četa organizirala sjajni ples u velikoj kazališnoj dvorani.
NA POČETKU NOVOG STOLJEĆA
Do 1900. službeni jezik Građanske čete bio je njemački. Stoga je časnički zbor dao napisati novi četni pravilnik prilagođen aktualnim političkim i društvenim prilikama, na hrvatskom i njemačkom jeziku.Taj je "Pravilnik cesaro i kraljeske poveljene građanske čete u Varaždinu" tiskan 1901. u Stiflerovoj knjigotiskari. Bio je dvojezični, njemačko-hrvatski. Imao je" Dodatak o opremi,odjeći,oružju obijuh odjela građanske čete".Pravilnik su potpisali:varaždinski gradski načelnik Gustav Breitenfeld kao nadzapovjednik čete, trgovac Ferdo Paar u svojstvu zapovjednika, gradski kapetan Femen kao bilježnik, te desetnici grenadira i fizilira Brlić i Vukmanić.
Prve godine 2o. stoljeća protekle su u prikupljanju dokumenata vezanih uz povijest čete, a prema zahtjevu hrvatsko-ugarskog ministarstva za zemaljsku obranu i hrvatske banske vlade. Naime, tih su se godina raspuštale slične udruge poluvojničkog karaktera ili su se preustrojavale u veteranska ili streljačka društva.Varaždinski župan Rubido-Zychy stao je u obranu daljnjeg opstanka čete. U pismu banu Rauchu hvalio je lojalnost i odanost građana Varaždina prema vladaru. Istaknuo je starost i tradiciju čete, običaj da se u njen sastav regrutiraju članovi iz svih slojeva varaždinskog društva, te bi njeno ukinuće izazvalo opravdan revolt kod domaćih ljudi. Napokon je 1903. pronađen Statut iz 1750.godine u Radikalnom arhivu u Varaždinu. Slijedeće godine svi su se pronađeni spisi prevodili i prepisivali, te su konačno bili poslani na vladine urede u Zagrebu i Budimpešti. Zabunu prilikom potraživanja Statuta iz 1750. unio je pogrešan datum od 12. kolovoza, umjesto 30. kolovoza. Nasreću, četi je bio osiguran daljnji opstanak. Kao najstarije varaždinsko društvo građanska četa je 1910. dobila društvene prostorije za svoj rad u gradskoj kući "Nahodište" ili kako su je još zvali u "Horvatičinoj kući".Prostorije je četi dodijelio varaždinski gradonačelnik Pero Magdić na zamolbu zapovjednika Aleksandra Dočkala. Iste je godine Ministarstvo za zemaljsku obranu besplatno predalo gardi 60 vojničkih tamnoplavih kabanica, a nadvojvoda Leopold Salvator pregledao je postrojbu na vježbalištu kraj gombaone. Sve navedeno potvrđuje da je te godine došlo do obnavljanja čete. Dogodio se i jedan incident.Kapetan Građanske čete Antun Cmrečki nečasno je otpušten radi povrede odavanja dužnog štovanja nadzapovjedniku dr. Magdiću. Vijest je bila objavljena u "Našim pravicama".
PRVI SVJETSKI RAT
Nemobilizirani pripadnici garde bili su u vrijeme prvog svjetskog rata uključeni u sanitetski odjel za zbrinjavanje ranjenika. Sačuvan je popis članova tog saniteta, kao i Zapovijed iz 1915. za njihov izlazak pred vlak sa ranjenicima.
DRŽAVA S H S, KRALJEVINA JUGOSLAVIJA
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska se našla u Državi Srba, Hrata i Slovenaca koja je ubrzo promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju.Ministar za unutrašnje poslove nove države odobrio je 1922. postojanje Građanske čete pod slijedećim uvjetima: 1. da se pojavljuje samo prilikom državni, crkvenih i općinskih svečanosti, 2. da bude pod Komandom Mesta, i 3.da članovi čete ostaju vojni obveznici.Uz to četa je morala predložiti komandi mesta novi pravilnik i službovnik s propisima o uniformama i pravilima potporne blagajne. Deputacija sa četri časnika Građanske čete sudjelovala je u Beogradu na svečanom vjenčanju kralja Aleksandra.
Slijedeće godine na baderijalnoj skupštini bili su određeni novi iznosi u dinarima godišnjih članarina i uplata u posmrtnu blagajnu. Svaki član trebao je neprekidno provesti u četi 12 godina. Svečanu zakletvu položili su časnici i članovi Građanske čete pred gombaonom,17. lipnja 1923. u šest sati ujutro, uz prisutnost vojnih časnika i vojne glazbe. Slijedećih se godina redovito vode popisi časničkog zbora.
Nakon što su bile nabavljene ili preuređene uniforme s novim znakovljem,.pristupilo se izradi nove četne zastave prema nacrtu varaždinskog slikara Julija Merlića. Za pokriće troškova izrade zastave organizilo se prkupljanje priloga u Varaždinu i okolnim mjestima. O tome su se vodili blagajnički zapisi. Zastava je bila posvećena 1926., godinu dana poslije proslave 175. obljetnice Građanske čete. Zastavu je posvetio zagrebački nadbiskup Antun Bauer, dok je kuma bila kraljica Marija, žena kralja Aleksandra.
Prema popis časnika i članova Građanska je četa imala 1926.godine aktivnih: 10 časnika,46 grenadira i 27 fizilira, isluženih:13 časnika,28 grenadira i 42 fizilira. Ukupno 166. Koncem te godine, četna je pisarna bila premještena na drugi kat kazališne zgrade.
U godinama između dva svjetska rata Građanska četa je organizirala velik broj zabava s plesom, tombolama, dobrotvornih akcija,sudjelovala je na mnogim skupovima u Varaždinu i u drugim gradovima države.
Nove Propozicije za četne glazbenike iz1930.obvezivale su ih na jedinstvenu uniformu i obavezno sudjelovanje na svim priredbama besplatno.
1941. – 1946.
Vrijeme drugog svjetskog rata četa je imala manji broj članova. Do nglog porasta broja članova dolo e početkom 1945. godine. Sačuvano je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerojatno su ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice.
Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke Fronte na čijem je čelu bio Gabrijel Santo, da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim poretkom. 23. studenog 1945. N.O.O . je potvrdio novi Pravilnik koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini. zapisnik posljednje sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je zabrana o daljnjem djelovanju.Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povijesna institucija, simbol i znamenitost grada.
Postrojbu građana grada Varaždina dobrovoljno okupljenih, uniformiranih, naoružanih i organiziranih po uzoru na regularne vojne jedinice nalazimo u sačuvanim dokumentima pod nekoliko imena.U onima starijeg datuma javlja se kao građanska milicija ili banderij slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. Pošto je službeni jezik postrojbe dugo vremena bio njemački i manjim dijelom latinski, do razlika je došlo prilikom prijevoda riječi "corps",odnosno "Burger-corps". Prema Šulekovom hrvatsko-njemačkom rječniku iz 1860. "corps" znači sbor ili četa,dakle građanska četa. Ponekad se javlja i pod imenom "chor" što bi u prijevodu bio zbor. Nešto je mlađeg datuma termin" garda", što je vjerojatno povezano uz njene aktivnosti paradnog tipa poput držanja svečane straže kod crkvenih, državnih ili gradskih svečanosti, ispaljivanja počasne paljbe iz pušaka, ili reprezentativna pratnja prilikom procesija, mimohoda ili jubileja.Varaždinci i okolno stanovništvo zvali su ih "garda", "purgari", "purgeri" ili "grenadiri" U dokumentima i pravilnicima na hrvatskom jeziku najčešće se ipak javlja ime "građanska četa". Stoga se taj naziv koristi u katalogu.
S T A T U T 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE
Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18. stoljeća reorgaizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17. stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave-Magistrata s jedne i gradskog vijeća i građana s druge strane. Posebno je građane smetala samovolja članova magistrata koji su zbog premalih plaća prisvajali gradske prihode i zemljišta, kršili zakone prilikom vođenja sudskih postupaka pa i sam gradski statut.
Brojne pritužbe građana na njihov rad pristizale su na Hrvatski Sabor i Bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno,neprilično, zloporabno" ali je kao najveći nedostatak uz samovolju magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699. g. koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743. godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.
Vladarica je predloženi Statut potvrdila 3o. srpnja 175o.godine,a rješenje o tome izdalo je Casarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun), 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757.godine. U muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma( hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2.listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog Statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.
Kasniji dokumenti i pravilnici građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.
Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika sa 24. na 4o.,a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika,odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika.Sudac je zadržao pravo suđenja, dok se na konzula prenio dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenike, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina Statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su s tog razloga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave" *. Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana, (četri puta godišnje),s pregledom njihova oružja. U slijedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama, te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika,a to su: stražmeštar,desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četrvtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari,te liktor ili gradski poslužitelj. Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaču u novcu i naravi iz gradske blagajne.
Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka".Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.
Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon,carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva,te joj propisala status i obaveze. Stoga se godina 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.
PRIJE 1750. GODINE
Slične čete, garde ili straže imali su mnogi slobodni i kraljevski gradovi Habsburške Monarhije u čijem se sastavu od prve polovice 16. stoljeća nalazila Hrvatska. Srednjovjekovna povijest europskih kraljevskih gradova prepuna je pljački, paleža i ubijanja stanovnika kako zbog njihova bogatstva tako i zbog složenih političkih odnosa. Prilike u našim zemljam nisu bile bitno drugačije. Stoga je neposredna turska opasnost u 16. stoljeću samo pojačala potrebu za boljom organizacijom obrane. Pritom su se vladari, svjesni nemogućnosti da vlastitom vojskom obrane gradove, ponekad odricali dijela poreza u korist boljeg naoružanja i utvrđivanja gradova.Tako je godine 1699. kralj Leopold iz istih razloga oslobodio poreza i ostalih davanja varaždinsku gradsku miliciju. Za velikih ratova, Varaždin je poput ostalih kraljevskih gradova imao obavezu dati određen broj naoružanih vojnika koji su prema starim sloboštinama u borbu odlazili pod vlastitim barjakom. U parnicama koje su vodili Varaždinci protiv starogradskog kaštelana Kečkeša,među mnogim nepravdama koje im je učinio, posebno ističu njegovu prisilu na odlazak u rat varaždinskih vojnika u vlastelinskom, a ne u njihovom banderiju. Srednjovjekovni vojnički banderijalni sistem koji se u našim zemljama zadržao prilično dugo vjerojatno je utjecao na izgled i organizaciju građanskih postrojbi pa tako i varaždinske.
U 17. stoljeću građani su bili organizirani u dvije družine ili čete; hrvatsku i njemačku, vjerojatno po uzoru na tadašnje bratovštine.
Uz ovu, dobrovoljnu građansku stražu ili miliciju koja se aktivirala u doba neposredne opasnosti ili gradskih svećanosti, jer su se njeni članovi bavili svojim svakodnevnim poslovima, u gradu su, u okviru gradske uprave red i zaštitu održavali stražari,noćobdije,vratari i zapovjednici četvrti na koje je grad bio podijeljen. Ovi posljednji čuvali su i održavali puške i barut koji su se u slučaju opasnosti dijelili građanima.
Pošto je Varaždin bio sjedište slavonskog dijelaVojne krajine i zbog stalne opasnosti od turskih prodora u gradu su tijekom 16. i 17. stoljeća bili smješteni profesionalni vojnici, plaćenici koje je plaćao Bečki dvor, štajerski staleži ili po nalogu vladara, sami građani Varaždina. Ti su vojnici često izazivali nerede u gradu,što je donekle sprečavala prisutnost gradske milicije ili banderija, kako su se u dokumentima tih godina nazivali.
SUDJELOVANJE NA SVEČANOSTIMA
Kad je godine 1767. kraljica Marija Terezija osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu uputila je opširno pismo varaždinskom Magistratu s detaljnim uputama o dočeku i smještaju njezina izaslanika Franje baruna Kollera koji je trebao u Varaždinu provesti instalaciju novog Vijeća. Prema njezinim odredbama, baruna su uz ostale dostojanstvenike dočekala 24 naoružana građana koji su mu ujedno bili počasna straža i zaštita. Naoružani i uniformirani građani očito su sudjelovali kod sličnih svečanih događaja, svjetovnih i crkvenih. Potvrda tome je prigovor kraljevskog komesara prilikom pregleda poslovanja grada 1801. godine u kojem piše da četa Nijemaca,naoružanih i u uniformama nastupa prigodom javnih crkvenih i državnih svečanosti i sprovoda,što gradskim statutom nije bilo predviđeno. Nema podataka o mušketirima, vjerojatno u to vrijeme oni još ne sudjeluju na paradama.
Lujo Pihler, u svojem tekstu "Historijat varaždinskih purgera povodom 195. godišnjice osnutka" piše o tome kako je Građanska četa salvama iz pušaka odala počast Ivanu Nepomuku Erdodyju, novom velikom županu Županije Varaždinske, prilikom njegova ustoličenja 1770 godine. Pihler dalje piše o "paradiranju" čete na blagdan svetog Florijana i na Tijelovo1775.g .Taj se običaj, piše dalje Pihler održao sve do njegovih dana(1945.g), te je gradski magistrat običavao purgere nakon tijelovskih procesija počastiti sa šest vedra vina "kajti su se od pucnja izmučili".
FRANCUSKO-AUSTRIJSKI RATOVI
Koncem 18. stoljeća veliki ratovi koje su vodile europske države protiv Napoleona primakli su se našim krajevima. Napoleonovo zauzimanje južnog dijela Hrvatske do Save,te prodori francuskih trupa na zapadu, prisilili su Varaždince na opsežne priprema za obranu svog grada. Građani su pozvani na opći ustanak. Na gradskoj sjednici 20. svibnja 1797.g. odlučeno je da se osnuje Građanska četa u koju moraju stupiti svi građani. Gradski sudac kao njezin zapovijednik svaki je dan vršio smotru čete. Oružju vičniji građani postali su časnici. Gradska općina osigurala je 2 550 forinti za nabavu i popravak oružja i prehranu "purgara".Iz carske oružane opskrbili su se s po 250 mačeva i bodeža prema ukupnom broju članova čete podijeljene u dvije skupine, nazvane kompanije ili satnije od kojih je svaka brojila 125 ljudi. Pošto puške nisu spomenute možemo zaključiti da su ih imali od ranije. Sastavljeni su popisi aktivnih članova čete, kao i popisi starih i za borbe nesposobnih građana. Ova ozbiljna, prema vojničkim pravilima ustrojena formacija dobila je u ovim ratnim godinama svoja pravila i uniforme, koja je tek 1809 godine potvrdio banski namjesnik, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec.
Pripadnici Građanske čete stražarili su u samom gradu i u njegovoj okolici.
Mir zaključen između Francuske i Austrije prekinut je 1799 godine. U obnovljenoj ratnoj psihozi susrećemo se s "purgarima" u novim uniformama. Rudolf Horvat u "Povijesti grada Varaždina" piše da je četa dobila uniforme 1799 godine,a da su do tada njeni članovi imali svoja svakodnevna odijela. Julije Janković smatra, u već ranije spomenutom tekstu, da je četa uniformirana 1797godine. Za to nalazi potvrdu u računu iz 1797."s nabrojenim predmetima koji spadaju na uniformu".
Svakako su činjenice da se 1804. g. Napoleon okrunio za cara i već slijedeće godine nastavio ratne operacije potakle gradske vlasti na ozbiljnu pripremu u slučaju opsade grada. Građani su uplaćivali novčane priloge za prehranu "purgara" srazmjeno svom imovinskom stanju, oko 1 forinte i 20 novčića po kući. Za prikupljenu svotu moglo se kupiti 3 991 obrok hrane.
TEŠKOĆE OKO POTVRDE PRAVILNIKA
U Državnom arhivu u Varaždinu čuva se nekoliko dokumenata iz 1806. i 1807. g. vezanih uz donošenje četnog pravilnika koji je na njemačkom jeziku sastavio gradski bilježnik Ladislav Ebner. Predstavio ga je na gradskoj sjednici 15. rujna 1806 godine pod naslovom:"Regulamental-Verfassung der zwei Burgelichen Chore der Koniglichen Freystadt Warasdin".
Pravilnikom je četa zadržala podjelu na dva sastavna dijela (dvije satnije ili divizije): grenadire i mušketire, prema ranijoj podjeli na građane njemačke i hrvatske nacionalnosti. Međusobno su se razlikovali prema uniformama i naoružanju. Grenadiri su bili odjeveni u plave poduže kapute, slične fraku, sprijeda otvorene i bijele uske hlače. Na nogama su nosili visoke čizme. Preko kaputa križala su se dva bijela remena opterečena s nabojnjačom i crnom spremnicom za bodež,odnosno sablju. Kape su im bile suknene, sprijeda visoke, straga nešto niže, ukrašene habsburškim, carskim dvoglavim crnim orlom. Te su kape 1811.g. zamijenili visokim kapama iz medvjeđeg krzna.
Mušketiri su bili naoružani mušketama, vrstom puške na fitilj, poslije na čekrk. Dugačke muškete naslanjali su prilikom pucanja na drveni potporanj radi preciznijeg ciljanja koji su nosili sa sobom. Bili su odjeveni u zelene kapute i crvene hlače ukrašene gajtanima. Glavu su pokrivali visokim crvenim kapama. Oko pasa nosili su kratke svinute bodeže, slične sabljama. Muškete su početkom 19. stoljeća zamijenili puškama na kremen-"kremenjačama" koje su Austrijanci zarobili od Francuza nakon sloma Napoleona. Pošto je "fusilier" francusko ime za vojnika strijelca, a "fusil" za pušku, prema ovim su se puškama otetim od francuskih vojnika, prozvali dotadašnji mušketiri fuzilirima ili fizilirima,a četa fizilierskom ili fuzelirskom divizijom ili satnijom. U upotrebi su bila oba izraza.
Ime za cijelu formaciju naoružanih građana također se u dokumetima javlja dvojako:uz početni termin milicija ili banderija,ustalio se naziv građanska četa, ili nešto rjeđe građanska garda. Francuska riječ "garde" označava stražu,a pošto je to bila jedna od najvažnijih njihovih zadaća udomačio se i naziv Varaždinska građanska garda. Sami Varaždinci zvali u ih "purgarima" ili kao kod Luje Pihlera "purgerima" ili jednostavno "naša garda".
Četne su pravilnike potvrđivali vladari,ili uredi za unutarnju politiku Namjesničkog vijeća u Budimpešti koja su imala ulogu vlada za Hrvatsku i Ugarsku,stoga su bili pisani na njemačkom jeziku ili su bili dvojezični: hrvatsko-njemački.Tako je bilo dok je Hrvatska bila u sastavu Habsburške Monarhije, do 1918.godine. U njemačkom jeziku die Garde također znači tjelesna straža ili odabrana četa, a u istom značenju udomila se i u hrvatskom jeziku.
Janković u svom tekstu spominje i treći,konjanički odjel, građanske čete. Oni su bili odjeveni u crvene mentene sa crnim obrubom i bogato ukrašene vrpcama, dok su im na glavi bili crveni kalpaci s perjanicama. Naoružani su bili karabinkama i pištoljima.
Varaždinski magistrat uputio je 31. prosinca 1806.g kralju Franji I zahtjev za potvrdu četnih pravila i uniforme. Zahtjev je potpisao zapovijednik Pavao Drabić. Na opće iznenađenje, u veljači 1807.stigao je negativan odgovor Kraljevskog vijeća iz Budimpešte(Pešte). Janković pretpostavlja da je spomenuti propisnik bio premalo u vojničkom duhu, a možda je uzrok ležao i u slaboj disciplini" purgara". Nakon toga je četno zapovjedništvo uputilo molbu sa 105 potpisa svojih članova gradskom vijeću zatraživši njihovu potporu. Bili su upućeni dopisi: hrvatskom banu Ignjatu Gyulayu podsjećajući ga da je varaždinska građanska četa svojim nastupom uveličala njegovu nedavnu instalaciju; velikom županu Karlu Erdodyju, kraljevskom povjereniku za Varaždin i napokon, kralju Franji I.
U ponovljenoj molbi kralju upozorili su na nesigurno ratno vrijeme,nedovoljan broj regularne vojske u varaždinskom kraju, te izrazili želju za vlastitom obranom ukoliko im se dozvoli naoružanje. Podsjetili su kralja na svoju hrabrost 1805. g. kad su sami otjerali francuske čete iz sjeverne Hrvatske. Nažalost, povoljnog odgovora nije bilo.
UREDBA MAKSIMILIJANA VRHOVCA
U travnju 1809. započeo je IV rat Austrije s Francuskom. Uoći njegova početka, ban Gyulay izdao je svim gradovima sjeverno od Save upute o naoružanju i obrani (poznate Instrukcije), uz napomenu da se u obranu uključe već postojeća društva naoružanih građana. U Varaždinu su banske upute bile brzo primjenjene.Provedena je mobilizacija kojom su dvije postojeće satnije povećane sa 125 na 212 ljudi. Svaka je satnija imala dvije podsatnije sa po šest vodova. U svakom vodu bilo je 16 gardista i vodnik. Svaka je satnija imala kapetana, poručnika, dva stražmeštra, desetnika ili kaplara sa šest konjanika, kapelnika i šest glazbenika. Banskom namjesniku, biskupu Maksimilijanu Vrhovcu poslali su popis sa 439 ljudi. Ubrzo je stigla biskupova uredba o djelovanju građanske čete. Tako je četa stvarno stekla pravo postojanja i naoružanja. Građani Varaždina koji nisu bili aktivno uključeni u sastav čete morali su platiti određeni porez za nabavu pušaka. Puškar Čermak isporučio je četi 50 novih pušaka.
Srećom, ratna zbilja ostala je podalje od Varaždina. Garda je bila zadužena za držanje straža, redovito vježbanje u vojnim vještinama i čuvanje reda i sigurnosti u gradu.
CESARSKA I KRALJEVSKA POVELJENA GRAĐANSKA ČETA
U VARAŽDINU
Treća molba upućena kralju Franji I, u listopadu 1810. godine, bila je napokon povoljno rješena. Ban Ignjat Gyulay svojim je dopisom gradskom magistratu, 15. kolovoza 1811.g. odobrio djelovanje građanske čete i njezin Pravilnik za građansku miliciju kraljevskog i slobodnog grada Varaždina" – Reglements fur die Burger Millitz der Koniglichen Freistadt Warasdin. Potvrdom Franje I. postaje organizirano vojničko tijelo pod imenom "Cesarska i kraljevska poveljena građanska četa".
Taj je pravilnik bio osnov za sve kasnije četne pravilnike. Oni su se mijenjali tijekom vremena sukladno političkim i društvenim promjenama, unosili su se novi elementi, poput dodatka o opremi,odjeći,oružju, dvorskoj koroti i pogrebu, ali u svojoj osnovi zadržali su duh i sadržaj ovog najranijeg.
Svi se pravilnici ili propisnici pozivaju na povlasticu Marije Terezije od 12. kolovoza 1750.godine*.U njima se Građanska četa javlja kao patriotski zbor varaždinskih građana i onih sa zavičajnim pravom koje im omogućava izbor za gradske zastupnike. Zadaci čete su podijeljeni na one u miru i one u "doba važnih okolnosti". Sudjelovanje na gradskim svećanostima,( "u slavu božju, cara i kralja, dinastije, domovine i grada), vježbe u oružju i humanitarne aktivnosti,svrstane su u prvu grupu, dok su osiguranje reda i zaštita imovine građana, organizacija straža i pratnje transporta u drugoj skupini.
Samo varaždinskim građanima pripadalo je pravo pristupa u četu, dok je o pristupu ostalih mogao odlučtiti odbor zbora čete. Građanska je četa bila sastavljena od: pokrovitelja i vlasnika, nadzapovijednika koji je uvijek gradski sudac,kasnije načelnik Varaždina, časničkog zbora, te članova, aktivnih, podupirajućih i začasnih.Svaki je član prilikom ulaska u četu potpisao pristupnicu i uplatio članarinu koja se razlikovala između časnika, podčasnika i običnih članova. Kod promaknuća u viši čin, kandidat je morao uplatiti određeni iznos novca.
Točno su navedena sva prava članova kao i njihove dužnosti među kojima je posebno istaknut zavjet na privrženost četi i vladaru.
Posebno je poglavlje bilo posvećeno ustroju grenadirske i mušketirske, odnosno fizilirske jedinice,njihovom časničkom sastavu, načinu izboru,obvezama i disciplini, međusobnim odnosima i nadležnostima,načinu rješavanja sporova i svim ostalim za ove jedinice i njezine članove važnim propisima.
POTPORNE BLAGAJNE GRENADIRA I FIZILIRA
U kasnijim pravilnicima jedno je poglavlje bilo posvećeno potpornom društvu čete. Riječ je o dobrovoljnim pogrebnim i potpornim blagajnama osnovanim kod grenadira1813. i 1821. a kod fizilira 1867.godine. Obje su imale svoja pravila. Propisnik grenadirske jedinice za potporu udovicama osim što je važan izvor podataka o načinu njegova funkcioniranja,on sadrži imena časnika od 1821. do 1870. godine. U muzeju se čuvaju "Pravila o zakladi utemeljenoj za podporu udovicah i neimućnih članovah Fuzilirske divizije i glasbene bande u slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu".Tiskana su 27. siječnja 1881.g kod varaždinskog tiskara Platzera, iako ih je potvrdio 1875.g. Odjel za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu.
Sačuvani četni pravilnici s kraja prošlog i početka našeg stojeća imaju dodatak posvećen opremi,odjeći i oružju grenadira i fizilira. Detaljno su opisana vojnička počasna znamenja poput zastave s vrpcom,ukrasa za sablju, znakova za razlikovanje činova, vrste uniforma i njihovih pojedinih detalja, obuće i napokon vrste oružja. Česte su usporedbe s jedinicama kraljevske vojske. Posebna se briga posvečivala urednosti članova čete. U tom je smislu zanimljiva opaska o zabrani nošenja ukrašenih ili pokrpanih cipela. Posebni je članak propisivao ponašanje čete kod sprovoda i za vrijeme dvorske korote.
Nije posve jasan, u arhivu sačuvani, odpis bana Đulaja upućen magistartu kojim ne dozvoljava uvođenje novog četnog odjela. Pritom spominje postojeće odjele sklopetarij i pirobolarij. Pirobolariji su vojnici određeni za bacanje vatre ili ognja, odnosno granata, dakle grenadiri, dok su sklopetariji mušketiri. Vjerojatno se radilo o pokušaju osnutka novog, trećeg četnog odjela, ali se od toga odustalo nakon negativnog odgovora bana.
GRAĐANSKA ČETA - ZNAMENITOST VARAŽDINA
Broj sačuvanih dokumenata o Građanskoj četi sve je obimniji tijekom 19. stoljeća. Četa djeluje kao organizirano i uređeno tijelo sastavljeno od građana-dobrovoljaca. Postaje nezaobilazan sudionik pri svećanostima, crkvenim i svjetovnim.Njeni članovi postaju sjajni organizatori gradskih veselica, plesova, tombola i sličnih okupljanja građana. Odlaze u druge gradove na poziv sličnih udruga gdje svojom atraktivnom pojavom i dobrom uvježbanošću privlače pažnju. Postaju simbol Varaždina.
ZASTAVA
Kad je 1818.g. kralj Franjo I sa suprugom Karolinom posjetio Varaždin prilikom svojeg obilaska Istre, Dalmacije i sjeverne Hrvatske, varaždinska garda dočekala je kraljevski par pod punom opremom,s novom zastavom i s upaljnim bakljama. Gradski bilježnik, Ladislav Ebner piše u svojoj Povijesti grada Varaždina da je stara četna zastava bila poderana, te je nabavljena nova koju je zajedno s gradskom zastavom posvetio u ime zagrebačkog nadbiskupa MaksimilijanaVrhovca, zagrebački kanonik, grof Josip Sermage 18. svibnja 1817. godine. Kume zastavi bile su grofice Drašković. Njihova su imena izvezena na jednoj strani zastavne vrpce, dok je s druge strane izvezeno geslo garde: "Pro rege et patria"
GLAZBA
Izgledu i uvježbanosti garde poklanjalo se sve više pažnje.Kad se 1834. godine sastavljao novi popis grenadira i fizilira, sastavljena je nova četna glazba ili banda sa 22 glazbenika po uzoru na tadašnje vojne glazbe.
Od 18. stoljeća četa je imala bubnjara, trubača i određeni broj svirača-frulaša Obično ih nije bilo više od šestero.
Novom uredbom iz 1835.g. koju je sastavio Ladislav Ebner četna glazba imala je 22 glazbenika, kapelnika kojeg je plaćala gradska općina i bubnjara.U orkestru su bili zastupljeni: bubanj, činele, bas, fagot, klarinet, truba i trombon. Do 1846.g. glezbenici su nastupali u grenadirskoj uniformi. Te godine dobivaju vlastito odijelo.
Novim službovnikom Građanske čete, potvđenim 1835. bile su obuhvaćene promjene koje je četa doživjela od 1811.godine. Među njih spada promjena grenadirskih uniforma, stare zelene zamijenjene su novim plavim.Nabava novih uniforma bio je znatan trošak za članove garde. Stoga se,nakon stupanja na snagu uredbe o novim uniformama, javio veći broj starijih članova sa zamolbom za istup iz garde.Te godine Ljudevit Perk postaje novi četni zapovjednik.
1848. –NARODNA STRAŽA
Proglas kralja Ferdinanda I. od 15. ožujka 1848. o ustroju narodne vojske bio je poticaj za osnivanje Narodnih garda ili straža diljem Hrvatske u slobodnim kraljevskim gradovima i trgovištima. Njihov je glavni zadatak bio očuvanje reda i mira, sigurnost osoba i imetka, dakle bile su samostalne naoružane formacije koje su djelovale na svom teritoriju. U početku su se formirale na principu dobrovoljnosti i obuhvaćale su građane između 18 i 60 godina.
Jezgru varaždinske Narodne straže,koja je koncem 1848. imala šest satnija, sačinjavali su pripadnici građanske garde. Izabrali su novi časnički zbor na čelu sa zapovjednikom Josipom Pustom koji je imao 7 kapetana,7 poručnika,7 potporučnika i 1 pomoćnika. Zbog bojazni od mogućih mađarskih provala preko Drave, Narodna je straža bila opskrbljena s novim puškama, municijom i s dva topa.
Prilikom izbora nove gradske uprave, 13. travnja,na javnoj graskoj skupštini pred vijećnicom, red su održavali grenadiri i fiziliri. Svojom su prisutnošću omogućili mirnu smjenu vlasti. Tom je prilikom sa sudačkog mjesta odstupio Franjo Rizman,a na njegovo je mjesto izabran Antun Melinčević.
U ratu s Mađarima, građanska je garda držala straže na Dravi zajedno sa regularnom vojskom, te pratila dopremu streljiva. Jedan dio građanske čete u sastavu narodne vojske prkiljučio se Jelačićevim jedinicama, prešao Dravu i trebao držati zaposjednutim dio Međimurja. Vjerojatno zbog slabe organiziranosti narodne vojske i općeg meteža ti su se "purgari" ubrzo vratili u Varaždin.
Varaždinskom Narodnom stražom zapovijedao je general Benko, zahtijevajući od Magistrata da prisili građane na redovito obavljanje službe i bolju disciplinu.U protinom su bili kažnjeni novanom kaznom. Građani su bili opterećeni svakodnevnim poslom,prehranom obitelji, te su sve teže podnosili svakodnevne obaveze djelatne službe. Kad je rat s Mađarima bio okončan, prestalo je djelovanje Narodne straže, a ostala je Građanska četa. Mnogi njeni članovi zatražili su ispis iz članstva pod dojmom ratnih teškoća. Narednih godina članstvo se prilično osipalo. Nekoliko sačuvanih dokumenata iz pedesetih godina prošlog stoljeća ukazuje na nesuglasica među članovima čete. Ali,iz sačuvanog Popisa grenadirske zaklade za podporu udovica iz 1851.g.je vidljivo da je te godine na računu bilo 2 356 forinti i da je zaklada funkcionirala, isto potvrđuje i popis fizilrske blagajne iz 1854.
Tek šezdesetih godina dolazi do ponovnog oživljavanja garde.
Četna glazba (u gradskim zapisnicima gradska glazba) doživjela je 1867.određene promjene.Glazbenicima je određena naknada iz gradske blagajne. Kapelnikom je postao Vaclav Prohaska koji je pojačao orkestar s nekoliko novih glazbenika. Tako obnovljeni nastupali su u novouređenom gradskom šetalištu.
Dopis Gradskog Poglavarstva i Zapovjedništva Garde upućen 1887godine Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu ističe običaj da četa sama snosi troškove svojeg naoružanja i uniformiranja te niti ubuduće neće biti na teret državi.Povod tom dopisu vjerojatno su bile odredbe carskog patenta iz 1851. kojim su se slične udruge trebale ukinuti.
Do ukinuća čete nije došlo, naprotiv, njezin je zapovjednik, pekar Ivan Hortig bio 1871.svečano promaknut u čin majora, čime je stekao čast zapovijedati četom jašuči na konju. A kad je 1874. nadvojvoda Albrecht von Habsburg, maršal carske vojske postao njezin službeni pokrovitelj, započelo je njezino sjajno razdoblje. Varaždinske "purgare" pozivali su u druge gradove prilikom velikih svečanosti.
Julije Janković detaljno opisuje odlazak vlakom 120-orice pripadnika garde s glazbom na svečano polaganje kamena temeljca Rudolfove kasarne u Zagrebu 1888.godine.Te je godine građanska četa dobila tri ugledna počasna člana: bana Khuena Hedervaryja,ministra Mirka pl. Josipovića i varaždinskog velikog župana Radoslava pl. Rubido-Zichyja. Potporom ministra Josipovića "purgari" su bili opskrbljeni sa 150 novih pušaka, tipa Werndl. Fiziliri su tegodine zamijenili bijelo remenje crnim, a sablje bodežima.
POSVETA NOVOG BARJAKA - 1897.
Nadvojvoda Leopold Salvator von Habsburg postao je novim pokroviteljem Građanske čete nakon smrti nadvojvode Albrechta. Njegovom dolasku u Varaždin, 7.kolovoza 1897.prethodile su velike pripreme u gradu. O njima je brinuo "Svečanostni odbor"s gradonačelnikom Breitenfeldom na čelu koji dao tiskati programsku knjižicu s pregledom svih događanja u gradu. Profesor Julije Janković objavio je opsežan tekst u 32. broju Varaždinskog viesnika o povijesti Varaždinske carske i kraljevske poveljene građanske čete. Gradski muzičar Adolf Mucke napisao je koračnicu u počast nadvojvodi .Za tu je priliku napravljena nova četna zastava čija je posvete obavljena na Kapucinskom trgu pred 8 000 ljudi. Blagoslov je zastavi podijelio kanonik Čazmanskog kaptola Nikola Ilijašević. Nadvojvotkinja Blanka, žena nadvojvode Leopolda Salvatora, u svojsvu kome privezala je na zastavu raskošno izvezenu vrpcu. Uvečer je Građanska četa organizirala sjajni ples u velikoj kazališnoj dvorani.
NA POČETKU NOVOG STOLJEĆA
Do 1900. službeni jezik Građanske čete bio je njemački. Stoga je časnički zbor dao napisati novi četni pravilnik prilagođen aktualnim političkim i društvenim prilikama, na hrvatskom i njemačkom jeziku.Taj je "Pravilnik cesaro i kraljeske poveljene građanske čete u Varaždinu" tiskan 1901. u Stiflerovoj knjigotiskari. Bio je dvojezični, njemačko-hrvatski. Imao je" Dodatak o opremi,odjeći,oružju obijuh odjela građanske čete".Pravilnik su potpisali:varaždinski gradski načelnik Gustav Breitenfeld kao nadzapovjednik čete, trgovac Ferdo Paar u svojstvu zapovjednika, gradski kapetan Femen kao bilježnik, te desetnici grenadira i fizilira Brlić i Vukmanić.
Prve godine 2o. stoljeća protekle su u prikupljanju dokumenata vezanih uz povijest čete, a prema zahtjevu hrvatsko-ugarskog ministarstva za zemaljsku obranu i hrvatske banske vlade. Naime, tih su se godina raspuštale slične udruge poluvojničkog karaktera ili su se preustrojavale u veteranska ili streljačka društva.Varaždinski župan Rubido-Zychy stao je u obranu daljnjeg opstanka čete. U pismu banu Rauchu hvalio je lojalnost i odanost građana Varaždina prema vladaru. Istaknuo je starost i tradiciju čete, običaj da se u njen sastav regrutiraju članovi iz svih slojeva varaždinskog društva, te bi njeno ukinuće izazvalo opravdan revolt kod domaćih ljudi. Napokon je 1903. pronađen Statut iz 1750.godine u Radikalnom arhivu u Varaždinu. Slijedeće godine svi su se pronađeni spisi prevodili i prepisivali, te su konačno bili poslani na vladine urede u Zagrebu i Budimpešti. Zabunu prilikom potraživanja Statuta iz 1750. unio je pogrešan datum od 12. kolovoza, umjesto 30. kolovoza. Nasreću, četi je bio osiguran daljnji opstanak. Kao najstarije varaždinsko društvo građanska četa je 1910. dobila društvene prostorije za svoj rad u gradskoj kući "Nahodište" ili kako su je još zvali u "Horvatičinoj kući".Prostorije je četi dodijelio varaždinski gradonačelnik Pero Magdić na zamolbu zapovjednika Aleksandra Dočkala. Iste je godine Ministarstvo za zemaljsku obranu besplatno predalo gardi 60 vojničkih tamnoplavih kabanica, a nadvojvoda Leopold Salvator pregledao je postrojbu na vježbalištu kraj gombaone. Sve navedeno potvrđuje da je te godine došlo do obnavljanja čete. Dogodio se i jedan incident.Kapetan Građanske čete Antun Cmrečki nečasno je otpušten radi povrede odavanja dužnog štovanja nadzapovjedniku dr. Magdiću. Vijest je bila objavljena u "Našim pravicama".
PRVI SVJETSKI RAT
Nemobilizirani pripadnici garde bili su u vrijeme prvog svjetskog rata uključeni u sanitetski odjel za zbrinjavanje ranjenika. Sačuvan je popis članova tog saniteta, kao i Zapovijed iz 1915. za njihov izlazak pred vlak sa ranjenicima.
DRŽAVA S H S, KRALJEVINA JUGOSLAVIJA
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska se našla u Državi Srba, Hrata i Slovenaca koja je ubrzo promijenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju.Ministar za unutrašnje poslove nove države odobrio je 1922. postojanje Građanske čete pod slijedećim uvjetima: 1. da se pojavljuje samo prilikom državni, crkvenih i općinskih svečanosti, 2. da bude pod Komandom Mesta, i 3.da članovi čete ostaju vojni obveznici.Uz to četa je morala predložiti komandi mesta novi pravilnik i službovnik s propisima o uniformama i pravilima potporne blagajne. Deputacija sa četri časnika Građanske čete sudjelovala je u Beogradu na svečanom vjenčanju kralja Aleksandra.
Slijedeće godine na baderijalnoj skupštini bili su određeni novi iznosi u dinarima godišnjih članarina i uplata u posmrtnu blagajnu. Svaki član trebao je neprekidno provesti u četi 12 godina. Svečanu zakletvu položili su časnici i članovi Građanske čete pred gombaonom,17. lipnja 1923. u šest sati ujutro, uz prisutnost vojnih časnika i vojne glazbe. Slijedećih se godina redovito vode popisi časničkog zbora.
Nakon što su bile nabavljene ili preuređene uniforme s novim znakovljem,.pristupilo se izradi nove četne zastave prema nacrtu varaždinskog slikara Julija Merlića. Za pokriće troškova izrade zastave organizilo se prkupljanje priloga u Varaždinu i okolnim mjestima. O tome su se vodili blagajnički zapisi. Zastava je bila posvećena 1926., godinu dana poslije proslave 175. obljetnice Građanske čete. Zastavu je posvetio zagrebački nadbiskup Antun Bauer, dok je kuma bila kraljica Marija, žena kralja Aleksandra.
Prema popis časnika i članova Građanska je četa imala 1926.godine aktivnih: 10 časnika,46 grenadira i 27 fizilira, isluženih:13 časnika,28 grenadira i 42 fizilira. Ukupno 166. Koncem te godine, četna je pisarna bila premještena na drugi kat kazališne zgrade.
U godinama između dva svjetska rata Građanska četa je organizirala velik broj zabava s plesom, tombolama, dobrotvornih akcija,sudjelovala je na mnogim skupovima u Varaždinu i u drugim gradovima države.
Nove Propozicije za četne glazbenike iz1930.obvezivale su ih na jedinstvenu uniformu i obavezno sudjelovanje na svim priredbama besplatno.
1941. – 1946.
Vrijeme drugog svjetskog rata četa je imala manji broj članova. Do nglog porasta broja članova dolo e početkom 1945. godine. Sačuvano je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerojatno su ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice.
Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke Fronte na čijem je čelu bio Gabrijel Santo, da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim poretkom. 23. studenog 1945. N.O.O . je potvrdio novi Pravilnik koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini. zapisnik posljednje sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je zabrana o daljnjem djelovanju.Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povijesna institucija, simbol i znamenitost grada.