STATUT 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE
Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18.stoljeća reorganizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17.stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave - Magistrata – s jedne i gradskog vjeća i građana s druge strane.
Brojne pritužbe građana na rad Magistrata pristizale su na Hrvatski sabor i bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno, neprilično, zloporabno", ali je kao najveći nedostatak, uz samovolju Magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699.godine koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu, komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743.godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.
Vladarica je predloženi statut potvrdila 30. srpnja 1750. godine, a rješenje o tome izdalo je Cesarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun) 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757. godine. U Muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma (hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2. listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.
Kasniji dokumenti i pravilnici Građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.
Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika s 24 na 40, a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika, odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika. Sudac je zadržao pravo suđenja, dok je na konzula prenešen dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenika, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su stoga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave"*. Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana (četiri puta godišnje) s pregledom njihove oružja. U sljedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika, a to su: stražmeštar, desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četvrtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari, te liktor ili gradski poslužitelj.
Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaću u novcu i naravi iz gradske blagajne. Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka". Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.
Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon, carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva, te joj propisala status i obaveze. Stoga se godine 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.
1941. – 1946.
U vrijeme drugog svjetskog rata Četa je imala manji broj članova. Do naglog porasta broja čalnova došlo je početkom 1945. godine. Sačuvano je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerovatno su ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice. Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte na čijem je čelu bio Gabrijel Santo te da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim poredkom. N. O. O. je 23. studenog 1945. godine potvrdio novi pravilnik koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini. Zapisnik posljedne sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je zabrana o daljnjem djelovanju. Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povjesna institucija, simbol i znamenitost grada.
1990. – Danas
Godine 1990., zahvaljujući poticaju Turističkog društva Varaždina, Garda je ponovno zaživjela. Njezino je suvremeno djelovanje uređeno Odlukom Gradskoga vijeća Grada Varaždina ("Službeni vjesnik Grada Varaždina", br. 7/95.), te je postala je zaštićenim simbolom Varaždina kao što su to i njegov povijesni grb i zastava.
Posebno priznanje Garda je dobila 2008. godine kada su u Varaždinu dvojica pripadnika primljena u viteški red Svetog Sebastijana. Samim time Europski savez povijesnih postrojbi (EGS) odao je priznanje Purgarima za promidžbu Republike Hrvatske i Hrvatskog vojnika diljem Europe. Varaždinska građanska garda je 2014. godine, kao prva povijesna postrojba iz Republike Hrvatske postala članicom Europskog saveza vojnih povijesnih postrojbe (UEWHG), kao i članicom Vojne kancelarije u Beču (k. u. k. Militärkanzlei Wien). Varaždinska građanska garda dobila je 23. ožujka 2017. godine rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske o zaštiti kulturnog dobra. Varaždinska građanska garda predala je zahtjev za zaštitu nematerijalnog kulturnog dobra na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Dobivenim rješenjem Varaždinska građanska garda, popularni “Purgari” ušla je na listu zaštite nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske i to kao prva vojna postrojba kojoj je to uspjelo. Varaždinska građanska garda je ujedno i prva kulturna baština sa zaštitom iz grada Varaždina. Njezine godišnje planove djelovanja donosi Stožer na čelu s gradonačelnikom koji je po dužnosti njezin nadzapovjednik, a ponovno nastupa pod novom zastavom s povijesnim geslom
Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18.stoljeća reorganizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom gradu Varaždinu bili su od konca 17.stoljeća zaoštreni odnosi između gradske uprave - Magistrata – s jedne i gradskog vjeća i građana s druge strane.
Brojne pritužbe građana na rad Magistrata pristizale su na Hrvatski sabor i bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje, te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno, neprilično, zloporabno", ali je kao najveći nedostatak, uz samovolju Magistrata i nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699.godine koji se ionako nije primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu, komisija je izradila novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743.godine s posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.
Vladarica je predloženi statut potvrdila 30. srpnja 1750. godine, a rješenje o tome izdalo je Cesarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi (Požun) 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već 1757. godine. U Muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma (hrvatski i njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od 2. listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog statuta "na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.
Kasniji dokumenti i pravilnici Građanske čete pozivaju se na povlastice od 12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa Statuta došlo do pogreške u datumu.
Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom. Povećan je broj vjećnika s 24 na 40, a uvedene su i neke nove službe u okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika, odvjetnika, te sirotinjskog skrbnika. Sudac je zadržao pravo suđenja, dok je na konzula prenešen dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih službenika, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost. Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada Varaždina statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi) dignu na pučki ustanak, te su stoga "oružjem bili opskrbljeni ili su oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave"*. Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih građana (četiri puta godišnje) s pregledom njihove oružja. U sljedećem članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice, njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama te njihovo redovito održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis podčinjenih mu gradskih službenika, a to su: stražmeštar, desetnici odnosno kako su ih do tada zvali četvrtari, šumski i vatrogasni nadglednici, drabanti ili vratari, te liktor ili gradski poslužitelj.
Pritom su točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaću u novcu i naravi iz gradske blagajne. Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja Turaka". Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.
Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon, carica je potvrdila postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih profesija s pravom građanstva, te joj propisala status i obaveze. Stoga se godine 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske građanske čete.
1941. – 1946.
U vrijeme drugog svjetskog rata Četa je imala manji broj članova. Do naglog porasta broja čalnova došlo je početkom 1945. godine. Sačuvano je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerovatno su ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice. Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte na čijem je čelu bio Gabrijel Santo te da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim poredkom. N. O. O. je 23. studenog 1945. godine potvrdio novi pravilnik koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini. Zapisnik posljedne sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je zabrana o daljnjem djelovanju. Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povjesna institucija, simbol i znamenitost grada.
1990. – Danas
Godine 1990., zahvaljujući poticaju Turističkog društva Varaždina, Garda je ponovno zaživjela. Njezino je suvremeno djelovanje uređeno Odlukom Gradskoga vijeća Grada Varaždina ("Službeni vjesnik Grada Varaždina", br. 7/95.), te je postala je zaštićenim simbolom Varaždina kao što su to i njegov povijesni grb i zastava.
Posebno priznanje Garda je dobila 2008. godine kada su u Varaždinu dvojica pripadnika primljena u viteški red Svetog Sebastijana. Samim time Europski savez povijesnih postrojbi (EGS) odao je priznanje Purgarima za promidžbu Republike Hrvatske i Hrvatskog vojnika diljem Europe. Varaždinska građanska garda je 2014. godine, kao prva povijesna postrojba iz Republike Hrvatske postala članicom Europskog saveza vojnih povijesnih postrojbe (UEWHG), kao i članicom Vojne kancelarije u Beču (k. u. k. Militärkanzlei Wien). Varaždinska građanska garda dobila je 23. ožujka 2017. godine rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske o zaštiti kulturnog dobra. Varaždinska građanska garda predala je zahtjev za zaštitu nematerijalnog kulturnog dobra na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Dobivenim rješenjem Varaždinska građanska garda, popularni “Purgari” ušla je na listu zaštite nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske i to kao prva vojna postrojba kojoj je to uspjelo. Varaždinska građanska garda je ujedno i prva kulturna baština sa zaštitom iz grada Varaždina. Njezine godišnje planove djelovanja donosi Stožer na čelu s gradonačelnikom koji je po dužnosti njezin nadzapovjednik, a ponovno nastupa pod novom zastavom s povijesnim geslom